Svake nedjelje čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice       Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.

Ako želiš biti trenutak u prolaznosti vremena – budi u trendu. Ovo je napisano bez obzira kojeg si spola ti koji/a čitaš. Krpice sezone zapravo su najmanji problem koncepta trendovanja jer one ne progovaraju. Biti u trendu aktualnih kolektivnih razmišljanja, slijediti ili podilaziti masama, to je ono što ubija.

Odgajana sam da uvijek otvoreno kažem što mislim ili kako se osjećam pa sam s četiri godine za prepunim stolom odraslih, uz moju majku koja je također tamo sjedila direktno rekla: Tata, meni se piša. Da, pored prisutne majke moj otac je bio taj koji me vodio za ruku na wc uz kojeg sam se osjećala sigurno. Uz kojeg sam se osjećala sigurno progovoriti, a ne trpjeti.

Jučer mjehur, danas sociološke trendove.

Pokušala sam navijati za reprezentacije, pratiti kolektiv, podržati „naše“ iako mi nitko točno nije objasnio što je „naše“ jer grb i zastava mi nisu dovoljni za poistovjećivanje, poslušati tuđa „ja ti želim samo dobro mišljenja“, doista sam se trudila, a onda u jednom trenutku, trenutku kad shvatiš da velika većina nešto radi zbog svog vlastitog ega, imena, promocije sam si priznala da je vrijeme zatvoriti vrata, otvoriti nova, staviti slušalice i naočale s povećom dioptrijom.
Nedostatak je jedino što ponekad vidim i ono što ne želim.

Trendovanje je jedan od tih fenomena koji ne prestaju. Niti će ikad prestati.

Mainstream mediji svakodnevno nam serviraju tanjur različitosti koje su jednake u svojoj suštini – nepotrebnim informacijama i hiperboliziranju događaja. Dok su se američki usavršili u forsiranju fenomena američkog sna te davanju božanskih osobina pojedinim osobama, hrvatski se uporno usavršavaju u negativi, kao da ti još jedan dan pokušavaju (p)dokazati da smo svi zapeli u ovoj kaljuži te da nam nema spasa.

Onda se u žiži zbivanja najaktualnijeg događaja javi šačica samoprozvanih influencera društva bacajući zrno pameti za pokoji lajk.
Jer kako danas ostati relevantan osim ako ti raste neprestani reach i engagement (pojmovi za definiranje koliko su ljudi na društvenim mrežama spremni uložiti vremena da se posvete komentiranju nečeg potpuno irelevantnog za čovječanstvo) koji je jako jako jako dobro promišljen.

Tad se pišu tekstovi, snimaju videi podrške, šalju razno razne poruke i pozdravi koji za društvo aposlutno ništa ne znače, nemaju nikakvu vrijednost osim za onog koji piše ono što je u tom trenutku u trendu.

Prekjučer je to bio Čilić, jučer požar, danas samoubojstvo Chestera Benningtona, sutra nečije sise, turistička sezona, fotkanje računa (pre)skupih kava, sportski događaj, rođenje ne znam kojeg po redu djeteta Cristiana Ronalda, Europsko prvenstvo u rukometu (ili Svjetsko) i tako u krug. U krug pisanja onog što se traži, što se čita, na što se plješće i klima glavom – cirkulianje i preživanje istih ljudi, informacija dovodi to stagnacije uma.

Ili budeš govornik/ca masama, populist, hodač uz dlaku, prosječan i klimaš glavom na sve društveno servirano, odustaneš od sebe ili se pretvoriš u dio mase. Mase koja viče „BUDI AUTENTIČAN!“, a autentičnosti nisu vidjeli, samo pretvorili taj pojam u suhoparan trend. Ili hodaš svojom stazom, duboko u sebi znajući tko si i gdje ideš bez obzira koji epitet zaradiš putem. – napisala sam u posljednjem tekstu na blogu.
Tekstu koji je promijenio moj tok razmišljanja, tok življenja, tok pisanja.

Prvo je došla faza priznati sebi da ne trpim trendovanja, zatim je uslijedila faza da NE ŽIVIM trendovanja.
Treća faza je izlazak iz kruga pljeskanja. Jer to je jedini zvuk od kojeg se doslovno ježim od gadosti. Masi koja plješće. I klima glavom.
Takva masa zaslužuje one koji ih vode u propast, oblake ili u nešto dobro što je rijetkost.

Odlučila sam da mene nitko neće voditi osim same sebe.
I ne vjerujem da će to biti u trendu. (Možda u teoriji, u praksi malo teže)

Stoga, pitanje koje se nameće je: Želiš li biti u trendu ili živjeti po svom?